Beethovenu, baš na 250. rođendan

Godina 2020. trebala je biti u znaku 250. godišnjice rođenja Ludwiga van Beethovena (16. prosinca 1770). Koncertne dvorane to su u svojim programima i najavile, no COVID-19 štošta im je poremetio. Mislila sam da skladateljicu, violinisticu i klaviristicu Almu ­Deutscher (2005) u svojim tekstovima više neću spominjati, ne zato što bi mi dodijala, naprotiv, i dalje mi je draga, nego da vam njome ne probijem uši, no ni u vrijeme korone ne mogu je preskočiti. Naime, otkako je došla ova pošast, Alma je u više navrata htjela ljude osokoliti svojim skladbama, izvodeći ih u vlastitu domu jer ni snimanje u studiju nije dolazilo u obzir, pa je tako došla na genijalnu ideju da u Beethovenovoj godini sklada dvije minijature za klavir na njegove teme. Kako živi u Beču, gradu valcera, nazvala ih je Ludwig Waltz 1 i 2.

Ljupka duhovita djelca (lijepo ju je i gledati dok svira), uz mali natječaj: tko prvi u njezinim valcerima prepozna sve Beethovenove teme i javi joj se, dobit će na dar njezin CD From My Book of Melodies. Odaziv je bio velik. U ovo gadno vrijeme izolacije to nije bila i jedina njezina izvrsna ideja. S mlađom sestrom Helen otpjevala je u svojem domu ariju iz svoje opere Pepeljuga (još jedna produkcija u Salzburgu od prosinca 2020), koja se nije mogla zvati znakovitije, Star of Hope (Zvijezda nade), i zamolila ljude da na njezinu klavirsku potku svatko dade svoj obol. Nastao je zanimljiv zbor starih i mladih što pjevača što svirača, a meni je bila najzanimljivija svirka na muzičkoj pili (izvrsna Katharina Mikada, no nije bila i jedina na tom glazbalu). Toliko o darovitoj mladoj Almi Deutscher.

Inače s Beethovenom drugujem cijeli život. Upoznala sam ga još u dječjoj dobi. Stajao mi je na klaviru s Franzom Lisztom dok još nisam ni zavirila u note. Obojica mi na polici stoje i danas, podupiru muzikalije da se ne rastepu, jer to su masivni kipići na malom mramornom postolju. Do Lisztovih virtuoznih skladbi nisam došla, a neke sam Beethovenove lakše sonate i sama svirala. Dakako, vrlo polako i nevješto (famozna Martha Argerich pobjegla bi mi već nakon prve note), no ipak sam se i ja probila kroz pokoji njegov notni tekst.

Neke svoje dodire s Beethovenom opisala sam u tekstu posvećenu prof. V. Kranjčeviću, kod kojeg sam upravo radnjom o ­Beethovenu i maturirala. Onda me na mojem prvom radnom mjestu (Njemački generalni konzulat u Zagrebu, onomad jedino njemačko diplomatsko tijelo u cijeloj Jugoslaviji) opet dočekao Beethoven. Tek sam bila diplomirala, pa je vodstvo konzulata znalo da moja diploma daleko nadmašuje kvalifikaciju za ispisivanje viza u pasoškom odjelu. Zato me nekolicina njih angažirala da ih privatno učim hrvatski. Na kraju te poduke darovali su mi izvrsnu ploču 1. i 2. Beethovenova klavirskog koncerta u izvedbi meni tada još nepoznata Solomona. Kasnije sam saznala da je to britanski pijanist Solomon Cutner (1902–1988), specijalist baš za Beethovena.

Od pet Beethovenovih klavirskih koncerata najrjeđe se izvodi 2. u B-duru, a briljantna Martha Argerich (1941) još je kao osmogodišnjakinja debitirala jednim njegovim klavirskim koncertom, 1. u C-duru. Beethovenove koncerte danas interpretiraju mnogi, ne mogu ih sve nabrojiti, no posebno mi se sviđa kako ih svira Alice Sara Ott (1988), njemačko-japanska pijanistica, kojoj je, kao još jednoj izvrsnoj glazbenici, čelistici Jacqueline du Pré (1945–1987), dijagnosticirana multipla skleroza. Bolest lupa ondje gdje smo najjači.

Jedno nezaboravno popodne doživjela sam 2000. u Beču baš u Beethovenovu kvartu (8. Bezirk). Naime, osim na nezaboravnom bračnom putovanju (1970), u Beču sam više puta bila i zbog sinovih operacija. U toj privatnoj bolnici mogla sam biti s njim u sobi cijeli dan, kadšto i noć. Nakon ručka on bi se malo odmarao, a ja otišla da pogledam neke znamenitosti u bližoj okolici. Tako sam posjetila Slavistiku, gdje su predavali Josip Hamm (iz čijih sam knjiga učila staroslavenski) i Radoslav Katičić (moj profesor na magisteriju), a onda i što više zgrada s oznakom da su zbog nečega znamenite.

U 8. okrugu našla sam i mjesto gdje je do 1904. stajala kuća u kojoj je Beethoven 26. ožujka 1827. umro (Schwarzspanierstr. 15), ali i crkvu iz koje je krenuo njegov sprovod. Koliko god crkava dosad vidjela, zapravo ih se malo doista i sjećam, no ovu u Alser­strasse pamtit ću dok sam živa. Zašto? Je li po čemu posebna? Zapravo i nije. Barokna crkva sa samostanom kao i tolike druge (građena od 1687. do 1727), Dreifaltigkeits­kirche der Minoriten, u narodu znana kao Alserkirche ili crkva trinitaraca, bila je jedna od onih s oznakom da se u njoj zbivalo nešto važno za austrijsku kulturu, pa sam jedno popodne ušla u nju. Saznala sam da je iz nje krenuo Beethovenov sprovod 29. ožujka 1827. i da je jedan drugi bečki skladatelj, Franz ­Schubert, bio među onima koji su nosili maestrov lijes. U rujnu 1828. ovdje je praizvedena i Schubertova skladba za posvećenje zvona na toj crkvi (Glocken­weihe), a već 19. studenog iste godine i Sch­ubert je bio mrtav. Sve je to sada mirna priča, no tada sam u toj crkvi proživljavala pravu stravu.

Ostala sam zaključana u njoj cijelo popodne, što i ne bi bilo tako strašno jer će crkvu otvoriti za večernju misu, da je u njoj bio zahod. No nije bio. Moja uporna zvonjava na sva zvonca ostala je gluha, kao i stari patri koji su mirno drijemali do večernjice, dok sam ja trpjela neopisive muke. Mislila sam i na sina koji se zabrinuto pita gdje sam, a ja mu se ne mogu javiti (mobitel još nisam imala, ako ga je uopće i bilo). Zato kad god čujem Beethovenovu Odu radosti, pomislim na svoje izbavljenja iz crkve odakle je taj velikan otišao u vječnost, a ja na slobodu. Sreća ima mnogo lica.